Postoje posebni dani va životu sakoga društva i pojedinca. Takov jedan poseban dan prerasal je va blagdan darivanja kada j' jedan dobrostojeći čovik zišal svoje kule med narod i potresen z njihovun siromašćinun prodal su svoju imovinu i razdilil najbjednijin. Poton se j' zaredil i celi život posvetil delu za dobro drugih. Po spomenu na njega posvećen je 6. prosinac va dan Svetoga Nikole, na Grobnišćini rečemo Sv. Mikule. Skrb za naksiromašnijih ni mu umanjil vridnost i smisal života dapače, potaknul je on ćutja tisuć i tisuć src ke se pune va darivanju na ta dan.
Lip je običaj darivanja. Darujemo najčešće rođaki i prijateli ali danaska se j' va udrugi Gromišćina zemja dogodilo nič posebno pa van moramo to povidet.
Sako leto stariji člani se postaraju da najmlajin prik staroga posrednika „Svetoga Mikule „ daruju prigodani dari. Tako j' bilo i ov put ali kako Sveti Mikula ni imel lazno čekat dobru dičicu z udruge, pušćal njin je dari va vrićah na stolu. Bilo j' tu i pismo vakoston se j' obratil najmlajin z besedami: Ja san noćas imel jako puno mestih za obać, paketih napunit i razdilit dobroj dičici pa iako su mi ruke dali mnogi dobri judi niman vrimena čekat vas aš još ima puno nesrićne dice za obać. Van dobrin i marjivin klal san va vrićice najboje ča san premogal a sada gren tamo kadi su dica nesrićna, napušćana od roditejih i društva. Ako nikomu od vas nič z paketa ne rabi ili mu se ne pijaža odložite, tamo va košaricu pa ću ja to jutra odnest onoj dici za ku se nima ki skrbet. Želin van dobri blagdani uz vaši dobri roditeji…..
Na sakon paketu pisaloj ime i prezime i sako dite dobilo j' dar. Si su pažjivo pogjedali i počeli odvajat. Martica j' rekla : Ja san jako puno sega dobila pa bin ja se ovo dala za tu dičicu kin neće niki dar donest na poneštru. Zita j' znela jednu karamelu i rekla: Ja ću dat ovu. Dora j' spustila jabuku, njeja prijatelica slikovnicu : Već iman puno slikovnic. I tako se j' brzo napunil košić.
Dobrota, jednostavnost i iskrena žeja najmlajih članih da podile svoji dari z drugun dicun opovrglaj se ono ča se poveda: „Mladi su sebični.“ Nakrju programa pitali smo dicu: Ćete vi to spakovat pa ćemo nest dici va Lopaču.
Dica su se prijeli posla i začas je se bilo gotovo, samoj ustalo jedno pitanji va zraku: Će se jadit ča sin ni isto va paketu?
Odnesli smo dari, složeni od puno darih i kad nan je jedan deškić rekal : Hvala Van ča ste nas se sjetili. Želin van sin dobri blagdani!
Informacije o radu Udruge Gromišćina zemja
Nakon maškar i valentinova pripravili smo 28. 04. 2007. godine prigodan program uz otvaranje samostalne izložbe kiparice Margarete Krstić, na temu Mlikarica. Dvadeset figura mlikarice uz poeziju na grobničkoj čakavici probudilo je sjećanje kod starijih generacija na matere koje su uložile veliku muku da bi mi opstali na ovoj siromašnoj vjerometini. Izložba je bila otvorena tri dana u kapeli Svete Jelene u Kaštelu u Gradu Grobniku.
Inače, Grad Grobnik je poznat po svojoj važnosti kroz dugu i burnu povijesti koja seže u predkršćansko doba kada se tu nalazila Ilirska gradina na čijim je temeljima kasnije nastao grad okružen sa dvostrukim zidom kulama i kaštelom iz kojeg se branilo i nadgledalo prirodne puteve koji su vodili preko Grobničkog polja. Unutar zidina nalazi se svetište za koje se govori da postoji oduvijek, ali crkvu Svetoga Filipa i Jakova spominje se 1105. godine u vrijeme drugog križarskog rata. Crkva i grad nekoliko su puta kroz povijest gorjeli, ali su se uvijek ponovno utvrđivali zbog obrane od Mongola i Tatara. Ovdje je pače na ravnom i slavnom polju vođena 1242. pobjedonosna bitka protiv Tatara. U toj vojni da su kneževi Frankopani pomogli Ugarskom kralju Beli da izvojeva pobjedu za što im je on darovao knežiju Vinodol u koju je spadalo i upravno područje Grada Grobnika. Gospoštija Grad Grobnik bila je veoma bogata zbog visokih maltarina (cestarina) koje su putnici trgovci plaćali za prolaz preko polja. Sakupljalo se tu dosta permanije- bira – poreza od korištenja pašnjaka , šuma, koža divljih zvjeri, riba, vode, vina, živine, sira, masla, mlijeka, jaja, zapravo svega što su priljetovali kmeti ili prodavali trgovci. Uz tok Riječine koja izvire na sjeverozapadnoj strani Grada stajali su mnogi mlinovi, pilane, stupe i bojadisaonice vune.
Uz gorske pašnjake i bogate stare hrastove šume, narod je mnogo radio ali malo dobivao, pa su česte bile bune kmetova. Poznata je buna naroda 1848. godine kada je osnovana Grobnička republika u kojoj je narod preuzeo vlast i postavio straže. Ban Josip Jelačić poslao je 100 serežana da uguše ovu bunu zbog čega su ga Grobničani smatrali izdajicom naroda i podanikon( što je i bio) stranih gospodara (Ugara i Austrijanaca). 300 Grobničana dobilo je po 25 udaraca batinom i odležalo po 3 mjeseca u zatvoru, iako su svi izjavili da ih nitko nije poticao na bunu nego da su spontano digli glas protiv stranih vladara, domaćih slugana i gavana koji im more djecu gladom. Iako Bana Jelačića slave kao junaka Grobničani su podigli glas protiv postavljanja spomenika njemu u čast. Danas, Grad Grobnik koji je nekada bio upravno i duhovno središte Grobnišćine, koje je zauzimalo teritorij od Trsata do Čabra i od Kukuljanova do Grohova nema nikakve upravne funkcije ,jer je političkim odlukama usitnjavana njegova svjetovna vlast dok nije prenjeta na Čavle, Jelenje i jednim dijelom u grad Rijeku.
O izložbi Margarete Krstić objavljena reportaža u Novom listu 29.04. 2007.
15. lipnja 2007. godine održana je vrlo uspješna večer plesa i pjesme. Svoje umjeće pokazale su polaznice tečaja klasičnog baleta koje uči gđa. terezija Dubrović, balerina u mirovini i suosnivačica plesne škole Rotondo iz Rijeke. Poznato je svima da najstarija grupa koju Terezija vodi već 14. godina zadnjih 5 godina vrlo uspješno nastupa na svjetskim takmičenjima amaterskog plesa. Mnoge medalje krase sobe djevojaka koje su svojim nastupom poduprle naš program i oduševile posjetitelje. Gost večeri bio je simpatični dobrotvor Dražen Turina kojeg su burno pozdravile tinejdžerice našega kraja. Gost večeri bio je i zbor djece i omladine KUD Ante Kamenar iz Grad Grobnika. Bio je to njihov prvi nastup nakon osnivanja. Vodio ih je Mario Kamenar koji je uglazbio mnoge pjesme čakavskih pjesnika koje su oduševile Grobničane. Prihod sa ove predstave darovan je školi Rotondo kao potpora na odlasku na svjetsko takmičenje plesa u Ameriku, što nije bilo uzaludno, jer su se vratile sa šest osvojenih medalja.
23.06./07. održan je Concertino polaznika plesnog tečaja u cerničkoj čitaonici. Voditeljice ovog tečaja su sjajne pedagoginje, gđe. Jelka Ban, profesorica i Alenka Špoljar, profesorica.
Djeca nikada glazbom nemogu razočarati roditelje i posjetitelje, ali bilo je suza nasreću sretnica. Nakraju su podjeljene pohvalnice. Druženje je nastavljeno do kasnih sati. Još jedna uspješna školska godina ostala je za nama.
29.06./07. odvijao se Festival palente kompirice i grobničkoga sira. U sklopu programa TZ Čavle djeca članice plesnog tečaja Udruge otplesale su dva plesa, pokupile aplauz i nastavile radit u likovnoj radionici, dok su starije djevojke prikazale malu reviju stare odjeće uz stihove čakavskih pjesnika. Revija je bila lijepa, ali svi su čekali pravu Gromišku palentu kompiricu, koja se je kuhala va pinjati od 800 litar pod budnim okom gosp.Živka Šupak.Aktivisti su ogulile 220 kg. krumpira koji se je kuhao u 200 l vode iznad grijača kojeg su održavale tri velike plinske boce. Nakon pola sata vrenja u pinjatu je umješano 110 kg. žutog kukuruznog brašna. Možete mislit koliko su znoja prolili kuhari, njih 16 koji su mješali i drocali palentu u tri smjene jedno uru vrimena. Svi posjetitelji festivala uz šale i pjesme nestrpljivo su čekali da na specijalno izrađen stol – taruj dizalica istrese palentu koja je bila teška 400 kg a sličila je manjem stogu sjena. Razrezano je veliko kolo Grobničkoga sira i 35 komada skute. Zatihlaj glazba kada su se svi primili jela. Festivalska zabava nastavila se je do jutra.
5.7.2007. gotovo svi aktivni članovi udruge, ili su plesali, ili recitirali ljubavnu poeziju, a najmlađi su i svirali i pjevali u Domu kulture Kukuljanovo. Poglavarstvo Grada Bakar tom je prigodom dalo dobrotvorni prilog plesnoj grupi Rotonda za put u Ameriku, a Kukuljančan Arsen Maračić ponudio je na raspolaganje svoj dom u Americi i svakoj članici poklonio određeni iznos za troškove tokom puta. Djevojke nas nisu razočarale i ovom prigodom osvojile su šest američkih medalja.
U kolovozu je promovirana knjiga poezije „ Besede od korena zlatnoga“, članova udruge Roberta Žeželić, Lovorke Boškin, Leopolda Kamenar i Biserke Fućak. Da je bilo živo bilo je, i opet uz Gromišku kompiricu, sir i domaći kolači ča su spekle članice udruge. Umjesto opisivanja ugođaja pročitajte nekoliko pjesama dok ne nabavite knjigu.
Kalvarija
Vrnjan se kamiku.
Vrnjan se šmrkvi.
Vrnjan se suncu.
Vrnjan se dici.
I gjedan cestu onkraj poja…
Kod Sušica sad nestaje,
Volel bin da je ni;
Volel bin da je vrime zame.
Parapet sad name čeka
Velik kod nebesa.
Na njen blišći jubav –
Moja vedra spaćena žena.
Pasat će dan; pasat će noć
Z familijun na kupu.
A v ranu dobu jutro će zazvat:
„Ala homo. Vrime j' za poć!“
Va jutru ča diši
Svitlo komać se pali.
Dug je put pred manun,
A koraki su stali.
Vrnjan se poju.
Vrnjan se šumi.
Vrnjan se potoku.
Vrnjan se muki.
Robert Žeželić
Barka života
Veslaj, veslaj, živote veslaj
Svun snagun srca svoga
Se brže veslaj.
I grabi saki val i žal
Na putu svomu
Va barke ko domu.
Aš se pasiva i biži
I tamo negder je putu kraj.
Uživaj va srići dana toga
Veseli se moru, suncu i galebu
ki s tobun putuje
Na putu u beskraj.
Shvati lipotu postojanja svoga
Raduj se ptici, cvetu i vetru
I najdi izvor smisla života.
I opet veslaj, veslaj
Se brže veslaj,
Grabi sriću i radost života
I moli se Bogu – Bogu se moli
Da na kraju životnoga puta
Najdeš pravi sjaj – put u raj.
Lovorka Boškin
Grobničkom polju
Oj Grobničko polje ravno
od davnine, čuveno i slavno.
Tu su ljudi dobre volje,
oj Grobničko ravno polje.
Kud god po svitu san bil,
na te nikad nisan pozabil.
Ti si za me najlipši kraj,
ti si moj dragi zavičaj.
Leopold Kamenar
Sami
U kavezu
usamljeni…
rabe stimulanse,
da proradi andrenalin…
Dok vasionom sateliti lebde
milijarda šest ljudi
na planeti,
ne govori,
mobitelom opće.
Pustinju samoće moć nosi,
ludila do boli.
Tone zlata dovoljno ne sjaje
da prosvjetle sive tvari.
Jedna riječ u dvoje
čarolijom
led otopit može.
Mutan pogled kad
istina razbistri,
tad će zlato lopatama djelit.
Ljubav ništa ne treba,
ona žuborom proljetnog potoka
govori,
šapuće, bodri…
u ljubavi nikada nismo sami.
Biserka Fućak
Objavljeno u Novom listu 13. rujna 2007. u rubrici Pročitali smo za vas Zlatica Balas
„ Besedi od korena zlatnoga.“
20. 08.2007.
Postavljena je izložba radova polaznika likovne radionice Udruge. Likovnjaci pituraju pod budnim okom profesorice Diane Lukić.
U predbožićnim danima organizirali smo cjelovečernji program plesa i glazbe. U programu su gostovale Grobnišćice Dubravka i Vedrana Veljačić, violinistice koje su nas oduševile svojom virtuoznošću i preljepim zvukovima iz raznih opera. Nakon svega Sveti Nikola podjelio je više od sto poklon paketa najmlađim članovima udruge i gostima.
19.12.2008. posjetila je našu Udrugu ministrica za Europske integracije, gđa. Kolinda Grabar Kitarović kojom prigodom je članstvu poklonila kompjuter. Veoma smo se obradovali posjetu gđe Kolinde tako da se mladi odbor čak sakrio ispod stola. Djeca su za ministricu otplesala dva plesa kako bi vidjela čemu ih uče njihove voditeljice. Nakon razgovora sa prisutnim članovima i darivanja djece sa slatkišima cijenjenu gošću pozvao je njen predpostavljeni jer čekale su druge važnije obaveze. Zahvalni smo gđi. Kolindi što je između svih svojih državnih obveza našla vremena da nas obiđe i interesira se za naš rad i naše probleme. Sada ju čeka posao ambasadorice u Americi, ali kada se vrati ponovno će nas obići i zato moramo više raditi da bi mogli pokazati koliko smo napredovali.
Nakon zimskih ferij lipo smo počeli drugo polugodište z maškarami. To si vole mići i veći, mlaji i stariji. Najviše nas veseli pripravjanji. Si zmišjevaju ča bi oteli bit. Divojčice – miće ženskice najveć se preobrate va princeze i barbike, ma ov put nike su bile meksikanke, indijanke, štrige, mačke i se ča to drugo.Deškići su se preobratili va supermeni (ča su njin siguro ćaće štimali), gusari, kauboji ali i zečići (znaju bit oni isto strašjivi). I druge su maske tu igrale svoju rolu i tancale pod ravnanjin meštrice tete Tereze. Najgore j' ča pratnja brzo
znemore. Kada god zgjeda koda su mame i tate nemoćni nonići i majke ( ma, moramo njin oprostit aš oni fanj delaju pa se tako trudni dojdu se snami zabavjat, a nemoru već leh ča moru). Bit će dobro kad budemo mogli sami poć va maškaranu povorku a do onputa ćemo vježbat.
14.02. 2008. okupili smo čakavske pjesnike sa molbom da govore o ljubavi. Bilo je to milo čakavsko izjašnjavanje ćutja judske duše koje je preraslo u pravo pjesničko nadmetanje.
Nastupili su si člani ki su likovno nadareni nič slikaju, bojaju, dubu ili mise. Da daju još boje vadi jih i pokaževa njin Diana Lukić, profesorica ka j' stalno va toku dela kroz likovnu radionicu. Ma i van likovne radionice postavnoj va organizaciji Udruge dosta izložb različitih tem od tazličitih umjetnikih i nadarenih samoukih majstorih. Malo ćemo se domislet :
izložbe slik i prezentacije pjesničkog opusa Marina Miočića Stošića pa izložbe
Svetomu Bartolu va čast gdje su se predstavili umjetnici: Josip pavlaković, Zvjezdana Žarkovac, Zdravka Žeželić Alić. O izložbi je govorio akademski kipar Zvonimir Kamenar.
Projekcija slika Dalibora Laginje uz zvuke gitare Anta Radnića i stihove Riccarda Staraja
ostala je u sjećanju malobrojnih zaljubljenika u skladne besede i umilni zvuk kojeg može proizvest samo duša i ruka pravog umjetnika.
Velika izložna, uporabnih predmeta, alata i odjeće koje je izložila Biserka Fućak te figure Margarete Krstić, kiparice uz drvene unikatne predmete Brune Arbanas pod nazivom „ Koreni“ u prostoru Novoga grada – Rijeka uz učestvovanje Klape Grobnik i Grobničkih pjesnika dala je presjek kulturnog i tradicijskog ozračja kroz XX stolje koje je upotpunila ponuđenim delicijama, kao što su: Grobnički sir i skuta uz palentu kompiricu, vino Belicu i slatkiši z peće na drva.
Izložba Gromišćina j' zemja u Filodramatiki pokazala je svu osebujnost i posebnost Grobinštine i njihovog kulturnog i tradicijskog nasljeđa.
Margareta Krstić, kiparica izložila je svoje figure u glini kroz koje je pokazala stare zanate našega kraja a Biserka Fućak izložila je seriju starih fotografija i očuvanih autohtonih odjevnih predmeta koji su izrađeni na Grobinštini rukama vrijednih prabaka.
Postav kamene skulpture „Mih na kušinu“ djelo akademskog kipara Zvonimira Kamenara, izloženo je bilo u dvorištu crkve Svetoga Bartola u Cerniku.
U Domu kulture Čavle postavljena je izložba „ Spirale“ keramičkih reljefa – apstrakcija, prof. Diane Lukić.
Cjelovečernji program Grobničke kartuline ostao je zapamćen po ljpoti glazbe i lepršavosti plesa i odjeće kroz koji se pokazalo dio života gospode Vinodolske knežije.
U programu su nastupili: Vedrana i Dubravka Veljačić, violine, Jadran matešić, violončelo a plesala je Marta Rak, Adriana Martinović i Iva Tuhton. Pjevala je Diana Batinić i Kvartet Josip Vičević, tenor I., Zoran Kalan, tenor II., Josip Kukuljan, bariton i Marin Mandić, bariton.
U plesu mašte elegiju Rudolfa Matza odsvirao je izvrsni violončelist Jadran matešin a solo ples izvela je Marta Rak.
Grobničke kartuline ostale su u sjećanju svih članova i posjetitelja Grobničkih ljetnih večeri pa bi uskoro mogli početi sa pripremom reprize ovoga prikaza.
Večer zahvale Udruge Gromišćina zemja, Čavle u Domu kulture Čavle
Ljubav je dobrostiva!
Upravo poslanicom Sv. Pavla, apostola započeo je program zahvale za donatore i sve ljude dobrostiva i velika srca koji su tokom 2006. godine pomogli u realizaciji programa udruge Gromišćina zemja kao i izvanrednog programa Jaslice, koji je autoricu gospođu Margaretu Krstić, keramičarku odveo na dvije međunarodne izložbe i stalni postav u Betlehemski muzej u Izraelu, koji je ista i otvorila. Obiman i raznovrstan program realiziran i djelomično prezentiran javnosti kroz dvadeset i tri javna istupa članova i njihovih gostiju ne bi mogao biti ostvaren da nije bilo onih koji su prepoznali rad udruge i želju da kulturu, što punije prenese na najmlađe Grobničane i šire građanstvo. U svečanom programu nastupili su izvrsni umjetnici; gosp. Vedrana Veljačić, violinistica, gosp. Vjera Lukšić, prof. pratnja na klaviru, izvela je Paganinijev Cantabile dok je gosp. Cvetan Pelčić, bariton otpjevao skladbu Ivana pl. Zajca Domovini i ljubavi. Nakon toga počasna članica Udruge gosp. Vesna Prešnjak Miculinić, pjesnikinja pročitala je dvije ljubavne pjesme iz svoje netom štampane knjige. Najmlađe članice plesnog tečaja koje podučava gđa. Tereza Dubrović otplesale su polkicu na opće zadovoljstvo svih prisutnih.
Nakon lijepih riječi zahvale gostima, predsjednica Udruge gđa. Biserka Fućak prema odluci Izvršnog odbora Udruge pozvala je pojedince, predstavnike državnih institucija i vlasnike firmi ,koje su tokom 2006. godine podržali pojedine programe da preuzmu zahvalnice i unikatne keramičke poklone koje je izradila i osobno pojedinačno uručila umjetnica gđa. Margareta Krstić. Nakon podjele zahvalnica uz muzički sastav Spektar nastavljena je zabava sa plesom koja je prolazila u pravom prijateljskom druženju.
Hvala svima koji su se odazvali pozivu za donacije kao i druženje. Želite li i vi postati naš član ili donator javite se na Mob. 091 591 70 20.
Da u životu postoji splet uzročno posljeničnih događanja potvrđuje i izložba skulptura Jakova Vidmara, Kapi života u kapelici Sv. Jelene, u Gradu Grobniku. Kapelica Sv. Jelene maleni je prostor za izlaganje ali vrlo interesantan. Na mjestu gdje je vjerojatno u vrijeme kneževa Frankopana stajao oltar Sv. Jelene sada je prazno udubljenje ispod luka koje stvara izuzetnu akustiku. Imali smo u planu da tu prilikom otvaranja izložbe stoji Cvetan Pelčić, bariton i ostali učesnici u programu ali trebali smo nešto metnut na mjesto oltara. Zamolila sam tadašnjeg župnika gospodina Milana Cvitković da nam posudi nešto prikladno. Pogledali smo sve što je imao. Izbor je pao na staro raspelo iz 19. stoljeća.
Raspelo izloženo na mjestu oltara ispunilo je svoju namjenu i kada je izložba bila zatvorena ponudila sam župniku da prepusti Udrugi restauraciju raspela u znak zahvalnosti za pruženu pomoć. Figura Krista imala je slomljenu desnu ruku bez šake. Očito je figura mnogo puta bila skidana ili je padala pa je križ bio potpuno uništen od čestog zabijanja čavala. Četvrtasto postolje od dasaka, nekada ukrašeno pozlaćenim gipsanim ornamentima bilo je gotovo pokidano. Raspitivali smo se kako doći do ornamenata i kako započet restauriranje. Gospodin Viktor Alić dao je prijedlog da se sve rastavi i da svako napravi ono što zna. Osobno je preuzeo izradu križa. Gospodin Jakov Vidmar izradio je novu cijelu ruku. Gospođa Margareta Krstić konzervirala je figuru i obojila ju svježim bojama. Ostalo je rješit postolje. Gospodin Jakov Vidmar često luta planinama tražeć interesantno drvo za izradu figura. Vođen instinktom čovjeka odraslog u Gorskom kotaru uočio je uporabljiv korijen drena. Iskopao ga je krampom i donio kući. Strpljivo ga je očistio i obradio. Razmišljajući o drenu kao savitljivom a ipak tvrdom drvu iz kojeg su se nekada izrađivala koplja, lukovi i strijele vidio je u tome neku sinboliku. Razgovarali smo o tome. Raspelo na korjenu. Bili smo sretni. To je to. Kršćanstvo kao korijen drena. Gospodin Jakov Vidmar ugradio je raspelo u korjen. Dogovorili smo sa sadašnjim župnikom crkve Sv. Filipa i Jakova, Ivanom Friščić da preuzme obnovljeno raspelo uz prisustvo župnika koji nam je povjerio restauraciju. Bili smo malo zabrinuti što će reći župnici zbog korjenana u koje je usađeno raspelo. Rano jutro 11.11.2006. nakon mise okupili smo se Gradu Grobniku. Iznenađenje i osmjeh na licu gosp. Cvetkovića obradovao nas je. Znali smo da je zadovoljan obavljenim kao i mi. Da nije bilo izložbe Kapi života ovi vrjedni ljudi nebi imali prilike jednom kapi truda produžit vjek raspela.
Promocija monografije i izložba jaslica autorice Margarete Krstić
Čast nam je obznanit da je naša članica Margareta Krstić, keramičarka, svojim nepresušnim izvorom nadahnuća i neumornog rada uspjela tradicijske vrednote Grobnišćine matrijalizirat i uzdignut na svjetsku kulturnu razinu.
Subotu 25. studenog u 17,00 sati u kapeli župnog stana Jelenje bit će otvorena izložba jednih od jaslica Margarete Krstić i promocija monografije osmišljene u izdavačkoj kući Adamić, koja će popratiti izložbu njenih radova na 23 međunarodnoj izložbi u Veroni od 2. prosinca do 20. sječnja 2007. god.
Prosinac mjesec 2006. sigurno je mjesec zlatnog brijega na koji se uspela umjetnica koja ujedno izlaže jaslice i na međunarodnoj izložbi u Lublinu, Poljska, 15. prosinca.
Izložbu Marija – službenica postavit će od 8. do 12. prosinca u Fillodramatici, Rijeka. Pozvana je da izloži svoje radove i u Vili Ružić na Pećinama 21. i 22. prosinca.
Pet izložbi u jednom mjesecu uz stalni postav 25 figura svete obitelji u betlehemskom muzeju u Izraelu sigurno je zlatna kruna trudu u radu Margarete Krstić kojom se rijetko koji umjetnik može pohvalit. Ovim pozivima međunarodna komisija za umjetnost dala je Margaretinom radu najveće umjetničko priznanje. Na njenom umjetničkom radu i ovom ostvarenju iskreno njoj čestita članstvo Udruge uz želju da joj i sljedeće godine budu toliko plodne i uspješne.
Cjelovečernji program plesa i muzike
Prema programu Udruge održan je 20.05 2006. cjelovečernji program plesa i muzike u Domu kulture Čavle. Radionicu pleasa vodi gđa. Terezija Dubrović, prije umirovljenja solistica baleta Ivana pl. Zajca iz Rijeke, dobitnica prestižnih nagrada natjecanja u više plesnih kategorija. Njezini učenici, najmlađi članovi udruge, izveli su ples iz opere Ščekunčik (P.I. Čajkovskog), Trepak i Teksas parti. Gošće iz Udruge Rotonda otplesale su Mozartisimo. Polaznica 7. god. plesa Marta Rak otplesala je dio iz baleta Don Quijote, Iznevjerena ciganka. Svojim je plesom oduševila gledateljstvo. Za isti je ples dva tjedna ranije u Badenu, blizu Beča osvojila prvu nagradu i dobila pravo nastupa na svjetskom festivalu baleta i plesa u Hollywodu. Plesači su izveli još nekoliko plesova. U sklopu programa nastupila je violinistica Riječkog kazališta I.P. Zajca, stalna članica opere Riječkog kazališta sa svojom kćerkom Vedranom Veljačić koja je diplomirala na Muzičkoj akademiji Zagreb 2004. g. u klasi Maje Dešpalj-Begović. Članica je svjetskog Mediteranskog orkestra mladih umjetnika i Komornog orkestra Riječke filharmonije. Cjenjene gošće izvele su nekoliko Mozartovih djela. Program je vodila Diana Špoljarić- Sabljak. Nakon završetka organizirana je zakuska za sve goste i članove Udruge Gromišćina zemja.
BARTOJA – BLAGDAN CERNIČKE ŽUPE - 24. KOLOVOZA
Cernička je crkva posvećena sv. Bartolu, apostolu i učeniku Isusovom. Najmlađa je grobnička crkva sagrađena 1909. godine, no prije današnje crkve na istom mjestu je stajala istoimena kapela. Župa je osnovana 1830. godine uz tadašnju kapelu. Iako najmlađa crkva grobničkog «trokuta», imala je veliku važnost u očuvanju vjere i tradicije domaćih vjernika. Kako piše iznad portala crkve, sagrađena je 1909. godine za vrijeme «župnika Srećka Blaževića, vikara msgr. Mate Cvetka, cara Franje Josipa I. , pape Pija X». Župni blagdan od velike je važnosti ne samo za župljane cerničke župe, nego i za sve Grobničane koji žive na teritoriju Grobnišćine i izvan, a jednako tako na blagdan sv. Bartola redovito hodočaste i vjernici susjednih župa – Trsata, Kostrene, Drage, Kukuljanova, Škrljeva, Krasice, Praputnjaka, Hreljina. Nekada se dolazilo pješice, a danas uz pokojeg pješaka, uglavnom se dolazi motornim vozilima.
Domaći puk se uvijek utjecao svome zaštitniku, a taj svetac tolike godine bdije nad župom u koju danas spadaju naselja i sela: Cernik (Haramijsko Selo, Cipica), Čavle (Žeželovo Selo, Žubrovo Selo, Lišćevica, Bukvina), Mavrinci (Bajta, Baćina), Buzdohanj (Maršić, Hrastenica, Kosorci, Bajčevo Selo, Rakovo Selo, Halovac) Soboli (Kišur, Banja, Mostina). U neposrednoj blizini crkve je i župni dvor, koji je sagrađen za vrijeme župnika pok. mons. Milana Bogovića (župnik od 1978. do 1985.). Stari župni dvor je sačuvan, no u njemu su danas smješteni privatni stanovi, a nalazi se cca 50 m od crkve u smjeru Čavala.
Mnogi župljani i štovatelji ovog velikog sveca znaju da je bio apostol i učenik Isusov i da je podnio mučeničku smrt. No, tom se svecu valja moliti kod određenih bolesti i ozljeda kao što su: rane, kožne bolesti, padavica, živčane bolesti. Razloge nalazimo u svečevu životopisu. Sveti je Bartol propovijedajući Evanđelje stigao daleko na istok, sve do Indije. Na posljednjem putovanju, u Armeniji, bi uhićen te ga okrutni kralj Astiag stavi na muke ne bi li ga prisilio da se odrekne vjere i prijeđe na poganstvo. No, Bartol je ustrajao i nije pokleknuo, pa je za kaznu bio živ oderan i razapet na križ. U VI. stoljeću hodočasnici prenesoše njegove ostatke na otok Lipari, odakle su mu bile relikvije dalje raznošene, najprije u Benevento, zatim u Rim. Njegova lubanja stiže tako u frankfurtsku katedralu, ruka u Canterbury, ostaci kože u Pisu…Tako mu se i kult raširio diljem Europe.
Povezivanje sv. Bartola s ranama i kožnim bolestima više je nego jasno zbog mučenja kojem je bio podvrgnut. To je posebno vidljivo pri ophodu oko svečeva oltara u cerničkoj crkvi gdje se nalazi slika koja prikazuje sveca dok mu krvnici deru kožu. Što se tiče padavice i živčanih bolesti veza je ikonografska – svetac se katkad prikazuje i kao konjanik na bijelu konju, što sugerira pobjedu nad đavlom, a što znači da istodobno istjeruje sve nečiste sile i oslobađa nesretnike od svih «demonskih bolesti», posebice od onih koje su praćene grčenjem i sličnim psihičkim simptomima.
Štovanje svetog Bartola rašireno je veoma u našim krajevima, ali i izvan naše domovine. Uz njegov dan, koji se od davnine svetkuje kao Dan žetve, vezana je i jedna srednjovjekovna legenda iz doline rijeke Rajne. Premda je to tradicionalno bio neradni dan, jedna je uboga starica bila prisiljena i tog dana raditi na polju. Odjednom joj se prikazao nepoznat izranjavan čovjek kojemu su traci oderane kože padali niz krvava leđa. «O kako te sažalijevam, jadni čovječe!», uzdahne starica, a na što joj svetac odgovori: «Više ja sažalijevam tebe , koja radiš na meni posvećen dan, umjesto da slaviš u crkvi.» Na te riječi starica otrča kući i donese melem za svečeve rane. Tako je u legendu ušao i čudotvorni maslac sv. Bartola, koji puk do današnjih dana koristi za liječenje rana, osobito oderotina, te za utrljavanje u kožu kod bolova i grčeva. Melem se spravlja po posebnom receptu na dan sv. Bartola. Osnovu čini svjež maslac, u koji se umiješaju latice tratinčice i cvjetovi sljeza. Topla se smjesa procijedi kroz lanenu krpu i pohrani u posebnu keramičku ili porculansku posudu.
U posljednjem desetljeću ustalio se običaj da se Bartoja počne slaviti već 22. kolovoza, kada započne priprava za sam župni blagdan. Uz liturgijsko slavlje za sve pokojne župljane, osobito za one kojih se nitko ne spominje, služi se sveta misa za bolesnike, koji se nakon mise zajednički okupe i druže. Na sam blagdan misna su slavlja ujutro u dva termina i svečano misno slavlje navečer, koje se obično služi u crkvenom dvorištu. Sve prati i bogati zabavni program i to druženje pred crkvom do kasnih večernjih sati ili ples na terasi Doma u Čavlima. Neizostavan je i «samanj» koji je također važno obilježje svake Bartoje, a na kojem se zna naći i grobničkog sira i skute, a nekada su se ispred crkve prodavale tzv. «Bartojske slive», «mendulato», «slatki cigareti», «štolveri», »jagodice».
Od početka XX. stoljeća pa do danas župu su vodili:
NIKOLA GRŠKOVIĆ – župnik do kolovoza 1903.
SREĆKO BLAŽEVIĆ – upravitelj župe do prosinca 1904., a onda župnik do
lipnja 1922.
JURAJ MARAČIĆ – upravitelj župe do srpnja 1922.,
a onda župnik do prosinca 1945.
EGIDIJE MIČETIĆ – upravitelj župe od siječnja 1946. do ožujka 1947.
FRAN LJUBIČIĆ – upravitelj župe od travnja 1947. do rujna 1960.
IVOSLAV LINIĆ – upravitelj župe od studenog 1960. do listopada 1967.
MILE PECIĆ – upravitelj župe od listopada 1967. do rujna 1977.
IVOSLAV LINIĆ – župnik od rujna 1977. do veljače 1978.
MILAN BOGOVIĆ – župnik od veljače 1978. do kolovoza 1985.
VJEKOSLAV SUČIĆ – župnik od kolovoza 1985. do rujna 1999.
PETAR ZEBA – župnik od rujna 1999. do danas.
Podaci dobiveni iz literature:
A. Škrobonja, SVETI OD ZDRAVLJA
A. Sironić, SUSRETI
Grobnički zbornici br. 2 i 4.
Priredio: Cvetan Pelčić
18. lipnja 05. u HKD Sušak zbila se "Večer na Gmajni"-FOTO GALERIJA!
Kojom je prezentiran nekadašnji način druženja, nedjeljom na otvorenom prostoru kroz kojeg će vam članovi kulturne podružnice i njihovi gosti prikazati igre, ples, pjesmu i odjeću, sve komentirajući na grobničkoj čakavici.
Kako si ne znaju ča j' gmajna moran Van reć da j' to zajednički prostor, ki j' obično bil va sred sela na kon su se okupjali mešćani. Nikada su tu panduri čitali proglasi vladarih i gospodarih, okupjali su regruti, mešćani su razminjevali saznanja, sušila sej tu i letina, po nediji ženske su tonbulale i ćakulale a dičina su sakakove igre igrali : na skrivalca, na brkalicu, štubičali se i lovili, obruči točili, ronobili na balinjere vozili , čanarele delali, vadili: abecedu, recitacije, sost i kantat, a poblagdan se j' se ki god došal pokazat, porašpat, poofirat i još se ča god.
Pašac je zato imel Frčala, Svilnjani Bajtu, Mavrinci Ravan, Cernik pod kostanj ili Haramijsko selo, Jezero Studenac, Podhum pu Križa i Kalinu na kraj sela, Jelenji pod lipun.
Mešćani nikih sel su se okupjali po salah i oštarijah kadi se j' od rana zapolne tancalo uz živu muziku , pa ćete čut da su naši stari voleli poć pu Filona i Kalčića na Čavji, Slave Kirice va Cerniku, pul Gene na Ratulji, pul Ministrice na Lubarskoj, pul Vitora va Jelenju, pu Vlačinovih na Jezeru itd…
Zgoreni su mesopusti, operene piture z fac, instrumenti su odloženi va kantuni i sin najedanput rabi počinak duše i tela.
Zato su se judi na Pepelnicu okupili va crikvi da bi prijeli blagoslov praha i popela i kroz molitvu preispitali svoju dušu čaj delat, zač smo tu, nastali od praha, ča delat prvo leh se va njega vrnemo. Prolaznost životaj neminovna kod i sih ludorij kin smo zloženi i jako podložni. Nakon Pepelnice dohaja Korizma ka traje šest šeteman. Za molitvu post i milost. Stariji povedaju da su kroz to vrime, prvo, familije saki dan skupa molile za stolon a i postiloj sej po zapovidi gospodnjoj, da se hrana more podilit z većimi siromahi. Čovik je čoviku šal na ruku i podal ruku. Vele daj to bilo vrime okripe duha i mira tela. Va sredini Korizme dojde Šaluš. Danaska se već skoro niki ne domišja daj to zapravo maša ka se prikažuje četrtak nakon treće šetemane va Korizmi. Na latinskon SALUS POPULI znači zdravji naroda. Akoj čoviku duh va krizi prilikaj da ga kroz molitvu učvrsti, akoj pak telo bolno ča mu more pomoć ako mu ne pomore post, a ako pak osjećaš siromaštvo podari, daj ča siromašnijemu od sebe pa ćeš se vaje oćutit boje.
Na dan Šaluša narod sej okupjal va crikvi, potli maše moglo sej zabavit ma su najveć judi šli doma poradi potpunoga pročišćavanja duha i počinka tela.
Prićoki i prilepki su besede ke se dodaju imenu i prezimenu čovika. Nastaju od zločeste zafrkancije, škerca, špota,falinge, zanata, običaja, navike, imena gazde ili pak česa drugoga. Niki svoj prićok nose sponoson, niki se jade, ma prićok odhitit, zgubit, odkolat
ili zagubit niki ne more.
Kako bilo bilo, prićoki ustaju a imaju i jednu dobru stranu. Ima sel na Gromišćini keste se zovu po prezimenih pojedinih ili prvih obitejih ke su naselile nika mesta, kod ča su ;Bajci, Baštijani, Banovo selo, Čabrijani, Čavje, Grabrovo selo, Haramijsko selo, Kikovica,Kukuljani,Klići,Kišur, Mavrinci, Milaši, Mikeji, Rejčevo selo, Rakovo selo, Soboli, Tutnovo,Valići Zoretići, Žeželovo selo…, ke su imele brig aš sej va njih ponavjalo više istih imen i prezimen. Takoj va Mavrincih bilo nikuliko Ivanih Mavrinac, va Banih nikuliko Ivanih Ban i takoj to znalo dopejat judi va smišne i žalosne situacije. Poradi toga su morda i zmišjali prićoki ili prilepki kisti su dodavali imenu i prezimenu sakoga pojedinca, čaj potli njega nasledila njegova obitej.Tako imamo prićoki ki su nastali od ranijih obitejskih prezimen , imen ili prilepka, na primjer ; Baćovi Barbarini, Batonićevi, Biškupovi, Bukvinovi, Bondejovi, Bobićevi, Cuculićevi, Cvečinovi, Ćopinovi, Črjenkini,Čočakovi, Dondulovi, Filinovi, Fažolićevi, Frkovićevi, Fradelićevi,Halivanovi,Hišnini,Jačinovi, Jožačevi, Jugovci,Katresićevi, Kiričini, Kikovi, Kundovi, Kovačevi, Mujovi ,Matejkini, Miškovi,Mandićevi, Panjovi, Picićevi, Petriškini, Prpujovi, Postolarovi, Pikulovi, Pužićevi, Prčićevi, Panjovi, Rožini, Ročinovi,Stričevičini, Skodinovi, Sliškovi, Škrabarovi, Škrbićevi, Škililinovi, Tončakovi, Vlačinovi, Zrkićevi, Žandrićevi…
Uz obitejski prićoki, ki j čovik nasledil, mogal je dobit i još jedan lični va prilog, pa se tako more čut; on Juričićev pendrek, Durbešićeva poza…ili samo Brodar, Barilajs,Brk, Bak, Baštić, Bujolina, Buha, Bakul, Cigo, Capin, Cokula, Ćak, Čavlina, Črivo, Ćelo, Ćoro, Diraka, Drizgalo, Fujkalo , Fiškal, Fuksa, Galera, Gobo, Glumac, Glavoč, Hapić, Hjusta, Hrusta, Japnenica,Kapuzina Kefa, Kunelica, Kvočka, Kacer, Kvačak, Krpica, Krpa, Kokić, Kirica, Krompalo, Kačina,Krpej,Krtica, Krampusina, Kabloserac, Krizman, Kubić, Lesica, Lijavica, Muha,Musa, Mih,Metla, Milagera, Milo, Miškina, Mihić,Nosonja, Novinar, Nasradin,Nasrhnjenac, Orebac, Prdela,Penkalo, Prdac, Punoglavac, Prćeh, Prčina, Pentalo, Podzemjuh, Papak, Poserina, Perika, Puzić, Papić, Purica,Ribarina, Rija, Rajs,Serilo, Smetalo, Smiho lažjivac, Srpica, Srhej, Selica, Stenica, Spužva, Snjegujica,Skuba, Škujer, Šlatica, Šototajer, Šlapina, Špica,Špehar, Štilerina, Šupčina, Šlampa, Škilibot, Škija, Škarica ,Štuket,Torbica, Tomba, Telent, Trbonja, Travestid,Vrićina, Vrana, Vrčina, Zajik, Zmaj, Žaba, Želučina, Žlotar..
i tako, komu drago komu krivo, komu za smih komu za jad ustaje sejedno dokla se ne navadi nosit. On ki se ne navadi celi život se jadi, pa mu se još više špotaju.
Lipoj sidet va Gromiških oštarijah i naslišart koko se potkubevaju z prilepki, na primjer;
Si čul daj Spužva stukla Cokulu?
Neka je, neka., baren će Zajičina jutra imet dela.
Aja, već sej jutro Metlina angažirala. Rano jutroj letela Radijo Milevi na kafe.
Bit će veselo, moramo to još malo potkubat. Dojdi kvečeru pu Čavla.
Ću ,ću , dača, moramo to potkurit ,ne zbersila se dobra barufa.
F. B.
Čebuharova kuća – čavjanski »kameni spomenik« Lujzijani
Čavle su samo jedno u nizu naselja koje upravo Lujzijani mogu zahvaliti procvat i prosperitet. Naime, kad je 1803. godine inžinjer Filip Vukasović sa svojim cestograditeljima osvojio Orehovicu, te tomu u čast dao postaviti sunčanu uru na Orehovici, a nekoliko mjeseci poslije izgradio i prvu milju Lujzijane (austrijska poštanska, 1.555,33 m) o čemu i danas svjedoči piramida postavljena na Lišćevici, počele su nicati kuće uz Lujzijanu, točnije formirati se današnji centar Čavala, te okolna naselja. Osim spomenute piramide, ono što neraskidivo veže Lujzijanu i Čavle je Čebuharova kuća. A povijest obitelji Čebuhar po kojoj taj spomenik i danas nosi ime vraća nas u 1811. godinu. Te je godine u Fužinama rođen Ivan Janez Čebuhar, koji je u gradnji Lujzijane vidio mogućnost za bolji život sebe i svoje obitelji, te se još kao vrlo mlad s Fužina seli na Kamenjak, na kojem se tada nalazio šumski ured Grobničkog vlastelinstva, ali i zgrada Dioničkog društva Lujzijane koju je to isto društvo poradi malih prihoda što ih je Lujzijana donosila odlučilo prodati. Ivan Janez Čebuhar 1834. g. uzima u zakup konačište za putnike i kirijaše, te vlastelinska vinotočja Grobnika. Sa sobom je na Kamenjak doveo brata Frana Čebuhar koji se 1842 oženio za Katu Žeželić - Jurjevu. Ivan i Fran 4 su g. gradili konačište na Čavlima. Nadalje doznajemo da je Ivan Janez Čebuhar imao trinaestero djece, od kojih je Vinko Čebuhar postao prvim zakupcem konačišta u Škrebutnjaku, dok je Kamenjak preuzela Ana Žagar čiji je sin Anton Žagar 1929 g. postao vlasnikom nekretnina na Kamenjaku. Fran Čebuhar držao je gostionu na Čavlima sve do svoje smrti nakon čega ga nasljeđuje njegov sin Makso, koji se bavio i trgovinom na veliko vinom i drvetom, čime se i obogatio. Njega je nasljedio sin Čebuhar Ivo dr. pravnih znanosti, odvjetnik u Čavlima.
Raspelo va grobju na Viškovu
Mučen, polomjen, okrunjen, raspet i na križ pribijen Krist. Toj prikaz smrti nakon muke za otkupjenji ljudskih grihih po Kristovoj jubavi od Boga svemogućega. Osmislel ga j' kroz povjesno viđenji ljudskoga roda i života pojedinca gospodin Zvonko Kamenar, akademski kipar. Njegov pristup napregnutoga emotivnoga naboja vječne teme života, daha, Duha, jubavi, umiranja, smrti, međuljudskih odnosa mučno zrači tragedijun z raspela nasred grobja va Viškovu kako ju j' oćutil va svojen promišjanju i životu umjetnik.
Va stvaralačkon nadahnuću i svojstvenon umiću napravil je figuru na spodobu stvora Božjega, sina Krista. Umoren zlostavjački prizemnin judskin nagonon va suprotnosti z' milosrđin Božanske milosti, raspet je. Tužan je to čin nemilosti . A, zlo se dogaj saki dan nigdi tu. Ovo višesmisleno djelo va golosti svoje poruke daje i moli – spas za judi. Zaskočeni se najdemo pred vječnun temun nehumanosti judske matrijalizirane od neumornog stvaraoc. Kamenarove skulpture su žestoke, napregnute i naprežu do granic judske trpežjivosti. Smirenje u smrti ni prikrilo bolni um ki diže ruke kod ni zlomjeni Kristovi udi i dunboki ožijki patnje. Saki posjetitej toga posvećenoga mesta more oćutit pjusku judskih činih i zločestoće.
Raspeta svojimi ćutji na kih su se nadovezala pitanja judske prošlosti hodeć ponazad van z grobja, šla san misleć: Bože, napravi nas sledić spodobnijih prema sebi va Duhu.