O Kikovici i Kamenjaku

''Tražite korijenje da biste znali kako cvijeta

cvijeće i kakvi plodovi zru.''

Senegalski pjesnik Birigo Diopa

Ceste u sva vremena i prostore unose dah života, tako je i Lujzinska cesta čiju je gradnju početkom XIX st. na poticaj zagrebačkog biskupa Maksimiljana Vrhovca, započelo graditi novoosnovano dioničko društvo.

Ideja je rođena upravo na Grobničkom polju, razrađena te je osnovano dioničko društvo koje je dobilo od Ugarske suglasnost za gradnju ceste od Rijeke do Karlovca. Vođenje gradnje preuzeo je inžinjer, građevinac, general Filip Vukasović. Projekt i sama gradnja privukla je ljude različitih interesa i profila iz čitave Austro-Ugarske monarhije u naše krajeve. Izgradnja ceste počela je 1803 godine od Rijeke. Nakon uređenja obale Rječine kao polazišta izgradnja je krenula na Sušaku preko Banskih vrata kroz sela Orehovicu, Svilno, Buzdohanj, Čavle... Na prirodnom istočnom izlazu iz Čavala u Lišćevici i danas stoji prvi miljokaz. Bez okrugle kamene glave koja je nekoć stajala na vrhu piramide, umjetnički izrađen miljokaz pokazuje da se nalazi 5 kilometara do Rijeke i 127 kilometara od Karlovca, na nadmorskoj visini od 300 metara.

Nastavak ove ceste išao je uz palionice vapna na Bukvini preko sela Soboli. Na izlazu iz Sobola na najnižem djelu Kišuru od Banje prostrlo se Grobničko polje. Grobničko polje prirodna je ravnina smještena između planinskog vijenca koje je nastalo valjanjem kamenja i nanošenjem zemlje gorskim bujicama. Istočni dio polja kamenit je i obrastao oskudnom travom nekada je služio za ispašu stoke, a poslije II svj. rata pristupilo se eksploataciji sitnog šljunka za gradnju. Tamo je danas sportsko društvo Krila Kvarnera i motodrom. Ovaj dio poznat je i opjevan mnogim hrvatskim pjesnicima poradi povijesnih zbivanja vezanih uz njega. U predaji se spominje kao mjesto gdje su 1242. godine potučeni Mongoli, a 1601 god. Turci koji su četiri puta zaposjedali naše krajeve i Grobničko polje. Slijedom tih događaja 25.maja 1862 god. prilikom novoosnovane Modruško-Riječke županije utemeljitelj naše Akademije biskup Josip Juraj Štrosmajer došao je na ovo polje gdje je bilo organizirano narodno veselje povodom krštenja i blagoslova županijske zastave na kojem je nadahnuto, patriotski govorio te bio burno pozdravljen od najmanje deset tisuća prisutnih, prema izvješću iz tog doba. Narodu se podijelilo mnogo kruha, pečenja i vina, a zatim se plesalo do mraka ''naše narodno kolo''.

Živko Kik (desno) na Grobničkom polju poslije 2. svj. rata

Na mjestu gdje danas stoji spomenik Podhumskim žrtvama fašizma iz II sv. rata trebao je biti izgrađen spomenik pobjede nad Mongolima za čiju je gradnju bio izrađen projekt i sakupljen u potpunosti novac. Do realizacije tog projekta nikada nije došlo zbog odugovlačenja vlasti sa izdavanjem građevnih dozvola. Velika Austro-Ugarska koja je nekoliko puta ostavljala Hrvatsku vojsku na cjedilu prilikom Turskih okupacija, sigurno nije željela malom Hrvatskom narodu dozvoliti gradnju spomenika pobijede i time priznati da je on sam izvojevao mnoge pobijede za carsku krunu u bitkama sa Turcima. 1914. god. na početku I sv. rata novac za ovaj projekt nestao je iz banke.

Zapadni dio Grobničkog polja plodan je i bio je izvorište prehrane stanovnika Grobinštine do 60-tih godina 20-tog vijeka. Politikom industrijalizacije u poslijeratnoj Jugoslaviji u potpunosti su uništene male seoske i obiteljske zadruge. Narod je ne prvi puta u svojoj povijesti krenuo u potragu za novim izvorima zarade.

Izgradnja ceste od Rijeke do Netretića trajala je 6 godina. Za to doba cesta je bila vrlo moderno i kvalitetno izgrađena. Na svakih 5 milja bile su izgrađene mitnice i odmorišta za putnike i stoku. Zbog zaposijedanja naših krajeva od Francuza 1809. godine zaustavljena je gradnja ceste. Filip Vukasović umire od rane zadobivene u bitki kod Aspena. Posljednjih 15 kilometara ceste od Netretića do Karlovca dovršili su Francuzi 1812. godine, kojima je rukovodio časnik Charpentier. Tako je Napoleon krstio cestu Lujzinska prema imenu svoje tadašnje supruge.

Lujzinska cesta unijela je u prostore kroz koje je prolazila novi dah života.

Povezala je Primorje i Gorski Kotar sa unutrašnjošću zemlje. Krenula je živa trgovina i promet roba i ljudi. Započela je eksploatacija šuma koje su u to vrijeme bile neiskorištene.

Prema pričanju Stanka Linića (1924) čiji je djed po majci bio Kik Grga Josipov i pradjed Cuculić koji je bio čuvar gospodskih šuma na predjelu od Kikovice do Kamenjaka. Šuma je u to vrijeme bila toliko gusta da su se ljudi pojedinačno bojali ulaziti u nju. Od Kikovice prema Čičavama i Zagračišću hrastovi su, navodno, bili toliko debeli da je trebalo više ljudi da obujmi jedno stablo. Šume su bile mračne, neprohodne i često vrlo opasne za putnike jer su stoljećima bile utočišta razbojnika i obitavališta brojnih opasnih divljih životinja. Često su bile organizirane hajke na divlje životinje. Trgovina kožama i krznom dovela je gotovo do istrebljenja nekih vrsta koje su danas ponovno nastanjene u gorskim šumama i stavljene pod zaštitu zakona (ris, vuk i medvjed).

Iz Gorskog Kotara započeo je izvoz drva preko mora najviše u Veneciju, zatim paljenog ugljena, stakla i željeza koje je iz Čabra i Lokava prevoženo u Bakar i Trst.

Iz unutrašnjosti je krenula trgovina i izvoz žitarica, a iz Primorja u unutrašnjost trgovalo se solju, vunom, pamukom, svilom, koncem, papirom, šibicama, duhanom, mirodijama, uljem, voćem i šećerom.

Sav se taj promet odvijao preko Grobničkog polja kao lijepo uređenog dijela Lujzinske ceste koja je sa obije strane bila omeđena zasađenim drvoredom topola.

Pašnjaci na Kovačevu

U to vrijeme, početkom XIX st. na najistočnijem dijelu Grobničkog polja odakle počinje uspon prema Zagračišću živjela je obitelj Kik. Prema pričanju prvi član te obitelji Josip Kik tu se doselio 50 god. prije početka gradnje Lujzinske ceste kao čuvar gospodskih pašnjaka na Kovačevu.

Ti predjeli potpadali su pod Grobničku gospoštiju koja je u Gradu Grobniku imala upravni i vjerski centar. Grobnička gospoštija nalazila se u vlasništvu obitelji Frankopan sve do nesretnog pogubljenja Krste Frankopana i Petra Zrinjskog 1671. godine. Tada sva imanja Frankopana padaju pod Austrijsku komoru, no polovinu Grobničke gospoštije uspijeva dobiti u naslijeđe Adam Zrinjski sin udovice Nikoline. Nakon smrti Adama njegova udovica odrekla se tog prava nasljeđa u korist Austro-Ugarske komore. Od tada su Grobničkom gospoštijom upravljali različiti kraljevski službenici dok napokon nije kralj 1727 god. izdao svečanu darovnicu grofu Rajmundu de Villana Perlas čime je on postao vlasnik Grobničke gospoštije i njegova dva sina. Kasnije (1766) Rajmundov sin Franjo Perlas prodao je Grobnik s drugim imanjima grofu Teodoru Baćanu koji ga je držao do svoje smrti 1813 god. Teodorov sin Adam upravljao je Grobnikom do smrti 1828 godine. Adamovi nasljednici 1872 god. prodali su Grobnik kneginji Viktoriji Thurn i Taxis koji je kasnije naslijedio njezin sin Albert. Albert Taxis držao je posjed dok je sam Grad Grobnik kao upravno i duhovno sjedište bio izdvojen i postao svojina Općine.

Kratak pregled vlasnika Grobnika služi kao pokazatelj za kojeg su gospodara kroz vrijeme žitelji Grobinštine radili.

Kik Josip (najprvi) došavši na prostor Kovačeva, kao čuvar pašnjaka Rajmunda de Villasa Perlasa, gdje je bio stari Frankopanski tor za ovce i vapnenica (japnenica), na tom prostoru nije zatekao obiteljskih kuća najvjerojatnije zbog ranijih provala Mongola i Turaka.

Kao djevojčici pričao mi je starac iz Podhuma da je potomak Mongola koji su tu izvršili veliko klanje a zadržali u zarobljeništvu samo žene. Nakon što su poraženi u povlačenju neke su žene uspjele pobjeći tako da su kasnije rađale njihove ''fačuke'', kako se doslovce on izrazio. Djeca su bila lijepa vrlo glatkog tena i visokih jagodica. Stvarno, i on se sam odlikovao tim karakteristikama kao i njegovo potomstvo. Narod sa Grobinštine pred takvim provalama, napuštajući sve, bježao je prema zapadu i sjeveru zbog nemilosrdnosti osvajača koji nisu baš nikoga ostavljali na životu.

Oženivši se i sagradivši kamenu, tipičnu, primorsku, kuću kraj uskog starog kolovoza, gdje se danas nalazi nadvožnjak nove autoceste sa naplatnim kućicama, Josip Kik utemeljio je zaseok Kikovicu nazvan po njegovom prezimenu.

Prelistavajući knjige u Grobničkoj crkvi Sv. Filipa i Jakova, koja se spominje već 1105 godine i dogodine će slaviti 900 godina postojanja što je čini najstarijom crkvom u Primorsko-Goranskoj županiji, u knjizi broj II Stališ duša Grobnik može se slijediti biografski nastavak povijesti obitelji Kik.

Prema pričanju današnjih najstarijih potomaka obitelji Kik (Stanko Linić 1924 i Živko Kik 1926) zaključila sam da nisu uvedena sva djeca u knjige ili su možda zabilješke zagubljene prije unošenja podataka u glavnu knjigu. Zna se da crkvama nedostaju neke knjige koje su tokom II sv. rata uništene ili poslije rata predane na uporabu civilnoj vlasti.

Prve matične knjige krštenih župe Grobnik koje su se uspjele očuvati započinju godine 1717., dok prvi službeni sudski protokoli stare općinske kancelarije nastaju prije i vode se neprekidno sve do 1848 god. kada je ukinuto kmetstvo.

Nakon osnutka župa Cernik i Jelenje svaka pojedina Grobnička plovanija vodi svoje matične knjige.

U postojećim matičnim knjigama crkve Sv. Filipa i Jakova zavedeni su slijedeći podaci o obitelji ;

Kik

Josip Josipov (1854-1938) vjenčan 1879 za

Mariju r. Reljac (1855-1912) ,

njihova djeca;

Tereza (1878-1956)

Roža (1880- ? ) vjenčana 1906 u Podrvanj 19,

Zvana (1882- ? ) vjenčana 1903 u Podrvanj 28,

Vjekoslav, Ivan (1885 )

Marijan (1887 )

Stanko (1889-1914)

Ivan (1893-1920)

Gabrijel, Josip (1895-1947) vjenčan sa Žefom iz Škrljeva,

Jakov (1897- ? ) vjenčan 1949 sa Lojzom Črnjar iz Podčudniča,

Stjepan (1900- ? )

Kik Gabrijel, Josip (1895-1947) sin Josipa Josipovog vjenčao se Žefom iz Škrljeva. Taj bračni par držao je gostionicu na Kikovici u koju su svraćali kočijaši, drvosječe, pastiri, kosci, lugari, lovci i putnici prolaznici. Pred gostionicom su rasli vrlo stari brijestovi u čijoj su hladovini odmarali gosti. Uz okrjepu ljudi gostioničari su timarili i konje. Ta gostionica izgorjela je 1936 godine. Iznenada planula je štala sa sjenikom. Vatra se širila velikom brzinom tako da nisu uspjeli istjerat sve krave iz staje pa je tako dio blaga živ izgorio. Jedva su uspjeli spasiti i bračni par pošto je bila noć a oni su čvrsto spavali. Od tog požara bračni par materijalno se nije oporavio tako da na Kikovici gostionica nije više nikad otvorena. Nakon požara bračni par sa svojim podstanarima Srok Franjom i Antonijom preselio je u Ročinov dvor prema Lukovišću, koji je bio ruševina koju su prekrili ceradom i tu živjeli dvije godine.

Prema pričanju živih članova podaci o djeci su nepotpuni, navodno bilo ih je više.

U knjizi broj 2 Stališ duša Grobnik zavedeni su

Zvana Kik Mikulova udovica (1833- ? ) i djeca

Grgur (1858- ? )

Kristina (1860-1881)

Kik Blaž (1874- ? ) vjenčan 1908 godine za

Jovana Turina rođ. Juretić (1872- ? ) iz Šmrike

Kik Josip (1894-1959) sin Grge i Marije, i žena mu

Roža iz Zastenic, imali su šestero djece;

Nada (1920)

Ema (1923-2003)

Živko (1926)

Grga (1928-1947)

Mira (1929-2002)

Zvonko (1930)

Kik Grga i njegova žena Marija Ankuličina, iz Podrvnja, imali su 18-tero djece, ali starost su doživjeli: Anjula, Ana, Danica, Klementa, Barbara, Jož, Melkio, Pava i Josip.

Kik Grga bio je volar.

Otac od Marije Ankuličine, prezimenom Cuculić iz Drage, bio je čuvar šuma u službi grofa Baćana. Prema pričanju u to vrijeme šume su bile vrlo guste ali je on uvijek prigovarao obitelji ako bi nedozvoljeno donijela makar i suharak iz gospodske šume. Bio je protiv svakog narušavanja i uništavanja prirode dali se radilo o drveću ili životinjama. Nikada nije dozvolio da se ubije zmija ili bilo koje drugo živo stvorenje. Imao je saznanje komunikacije sa životinjama. Da bi zabavio svoje unuke prizivao je zmije koje su se znale u ogromnom broju okupit oko njih da bi se na njegov znak sve povukle i udaljile.

Uz posao koji su obavljali za gospodu Kiki su se bavili i stočarstvom. Imali su veliko stado ovaca mnogo krava, konja i volova.

Kik Jož zadnji se bavio na Kikovici proizvodnjom Grobničkog sira koji su prodavali putnicima ili odvozili na tržnicu. Mlijeko su odvozili u Sušak radi prodaje a kasnije ga je otkupljivala Riječka mljekara što je bio glavni izvor prihoda svim obiteljima na Kikovici. Četiri obitelji Kik koje su živjele poslije II sv. rata na Kikovici same su obrađivale zemlju i uzgajale sve povrće potrebno za vlastitu upotrebu.

Kik Jož imao je devetero djece ali sa njim su ostali živjeli sin Josip-Pepić i sin Jakov sa svojom ženom Lojzom Črnja (1897-1969).

Kik Kata Martinova vjenčana je 1848 godine Mikulom Hlača Matijevim zvanim Kišur koji je iz Velikih Dražica preselio u Soboli.

Mjesto na izlazu iz Sobola gdje su sagradili kuću u kojoj su držali gostionu danas se zove Kišur.

U kakvoj je Kata Kik rodbinskoj vezi sa Kik Josipom iz postojećih knjiga nije razvidno.

Kik Adam Petrov i njegova sestra Ida nastanjeni su u Sobolima.

Njihovi potomci i danas žive na Grobniku ali pod drugim prezimenima.

Kik Josip Martinov (1850-1935) vjenčan 1873 za Jožicu iz Kukuljanova (1850-1935)

Obitelj Srok

Franjo Srok (1906-1983) iz Sv. Mateja vjenčao se 1933 godine sa

Antoniom Hlača (1902-1970) iz Kamenjaka , sa djecom

Josip (1934)

Eleonora (1943)

Slavica (1945)

Srok Franjo i Antonia izgradili su svoj dom 1938 god. na Kikovici.

Ta je obitelj bila poznata po svojoj mini farmi krava i pčelarstvu.

Velika nesreća zadesila je Kikovicu u II sv. ratu točnije 1944 godine, kada se već nadzirao kraj II sv. rata i poraz fašističke Njemačke. U povlačenju fašisti su uništavali obiteljske kuće i svratišta udaljena od većih mjesta kako ne bi poslužili kao uporišta i skloništa partizanima. Kikovicu su 1944 u povlačenju zaposjeli Nijemci gdje su stacionirali poljsku bolnicu i radio stanicu. Nadiranjem partizana Nijemci nisu imali dovoljno vremena za demontažu istih pa su podmetali dinamit koji je uništio dvije obiteljske kuće Kikovih.

Vozačka iskaznica Srok Franje iz 1932. g. probušena njemačkim metkom 1944. g.

Bačena je bomba i u kuću obitelji Srok što je prouzročilo doživotne posljedice za pok. gosp. Antoniju rođ. Hlača, Srok. Nakon rušenja kuća obitelji Kik pok. Kik Roža živjela je sa svojom djecom 11 godina u jednom napuštenom bunkeru. Kada je započela obnova u ratu porušenih kuća ostaci prvosagrađenih kamenih ''voltanih'' kuća morali su biti do kraja uklonjeni i zatim je na očišćenom terenu izgrađena nova betonska kuća.

Nakon završetka II sv. rata mještani Kikovice nastavili su se baviti uzgojem krava i ovaca. Kikovica je bila zaseok i mjesto rođaka Kik prošireno nakon gotovo 200 godina obitelju Srok koji su također bili marljivi i dobri ljudi. Uzajamno su se pomagali u svemu. Svaki putnik i namjernik u drugoj polovici 20 vijeka rado je primljen i počašćen čašom domaćeg okrepljujućeg mlijeka po čemu ih pamte mnogi pješaci, ''pekjari'', kojih je bilo veoma mnogo poslije II sv. rata, planinari, cestari, šumski radnici, kirijaši, kućeri i kasnije vozači kamiona.

1970 god. kada je krenula izgradnja nove autoceste Rijeka-Zagreb paralelno lijevom stranom Lujzinske ceste Kikovčani su morali iselit iz svojih kuća, jer je nova trasa nadvožnjaka prelazila upravo preko njihovih domova. Mještani Kikovice raselili su se po Grobinštini i Rijeci. Autoput je izgrađen da bi odveo Kikovčane pravcem drugog življenja. Tako je sa topografske karte našega zavičaja izbrisan zaseok Kikovica.

Cijeli ovaj kraj kraljevina Jugoslavija prekrila je križnom izgradnjom mrežnog sistema bunkera od Sv. Katarine do Klane i od Kraljevice do Gornjeg Jelenja. Štab vojske Kraljevine Jugoslavije bio je na Žbeljcu. Šterna za potrebe vojske također je napravljena na Žbeljcu. Ovim bunkerima štitilo se kopno ako bi bilo napadnuto s mora. Ujedno su kontrolirani svi putovi koji spajaju kopno s morem. Nakon II sv. rata mrežni sistem zamijenjen je modernijom tehnološkom kontrolom i nadgledanjem teritorija pa su bunkeri napušteni. 15 bunkera srušeno je između 1951-1957 god, zbog nedostatka građevnog željeza na tržištu , a koje je iskorišteno od mještana Općine Čavle za izgradnju Doma kulture.

Uspinjući se starom cestom preko Zagračišća dolazi se do drugog miljokaza i najoštrijeg zavoja na ovoj dionici koja vodi do Kamenjaka. Ovaj miljokaz oštećen je zubom vremena ali isto se može na njemu iščitati 15 km od Rijeke, 119,5 od Karlovca i 590 metara nad morem.

Nasuprot miljokaza danas se nalazi spomen obilježje Nikoli Caru-Crnom, koji je tu poginuo 5. srpnja 1942. godine u borbi s Talijanskim okupatorima. Nikola Car-Crni bio je komandant II Primorsko-Goranskog partizanskog odreda, Španski borac i narodni heroj.

Miljokaz ispod Kamenjaka

Prije 200 godina ova je cesta bila uska, kamenita, vrlo naporna i opasna za putovanja. Šume su bile stare, guste, visoke, gotovo neprohodne i neiskorištene. Razbojnički napadi ovim šumama na putnike bili su česti. Izgradnjom Lujzinske ceste šuma se počela sjeći i odvoziti u pilane, koje su bile sagrađene duž gornjeg toka Rječine. Ispiljena drvena gradnja odvozila se u Bakar, Rijeku, Trst ili dalje u Veneciju. Razvilo se i zanatstvo vezano uz pilane tako da je bio poznat namještaj što su ga izrađivali Grobnički stolari. Drvo se je ipak najviše koristilo za gradnju jedrenjaka. Postojali su i rudnici paljenog drva koje se je prodavalo u Sušaku i dalje u Italiji. Mnogi šumski predjeli nakon siječe iskrčeni su i pretvoreni u pašnjake i oranice. Preko ljeta pastiri su tjerali stoku u više planinske predjele na ispašu i uz svoja ljetna staništa i dvorove sadili su potrebno povrće za prehranu.

Okupacijom ovih krajeva od strane Talijana šuma je potpuno posječena što je izazvalo problem jakih bura tako da je planskim zasađivanjem poslije II sv. rata osjetno tek danas malo poboljšanje.

Izgradnjom ceste dioničko društvo Lujzijane gradilo je mitnice, zgrade za cestovnu inženjeriju i radnike-cestare, te odmorišta za putnike. Tako je nastalo mjesto Kamenjak. Spadalo je pod Grobničku gospoštiju a naziv je dobilo prema kamenoj glavi planine Kamenjak u čijem podnožju leži mala udolina korištena kao polje na čijim je rubovima pasla stoka. Do izgradnje ceste po pričanju starih ljudi Kamenjak je bio carstvo zmija riđovki koje su bile stare i debele, kako bivaju samo u strahu, i smrtonosne, pa su ih ljudi bili prisiljeni neprestano uništavati kako bi zaštitili sebe i stoku.

1805 god. lijevim rubom ovog polja prošla je Lujzinska cesta. Tu je dioničko društvo sagradilo veliku, prostranu, lijepu kamenu kuću koja je služila kao mitnica za lokalnu cestu, konačište i gostionicu.

Problem je bio nedostatak vode koja je bila potrebna za ljude i stoku pa je dioničko društvo Lujzinske ceste dalo izgraditi poseban vodovod iz Čabranskih brdina do Kamenjaka gdje je izgrađena od klesanog kamena lijepa četverokutna šterna iznad zemlje u kojoj nikada nije nedostajalo vode kojom je od tada ova štacija bila opskrbljena.

Kameno pojilo na šterni obitelji Žagar

Grobničko vlastelinstvo smjestilo je na Kamenjak i svoj šumski ured.

Dajući veliku zgradu u zakup, dioničko društvo Lujzinske ceste, kao i živ trgovački i transportni promet, uvjetovali su oživljavanje mjesta Kamenjak.

Prvi zakupnik konačišta za putnike i kirijaše, gostionice i mitnice na Kamenjaku bio je Ivan Janez Čebuhar (1811-1875) iz Fužina, porijeklom Slovenac.

Kasnije je još nekoliko obitelji sagradilo kuće na Kamenjaku. Sve obitelji bavile su se: ugostiteljstvom, drvodjelstvom, stočarstvom i zemljoradnjom.

Prema knjizi 1 Stališ duša Grobnika na kućnom broju Kamenjak broj 3 upisana je obitelj Čebuhar.

Vicko Čebuhar sin Josipa Janeza (1835-1903) sa suprugom

Terezom rođ. Lah iz Slovenije, Lož (1839-1912), sa sinom

Vinko-Rudolf (1878 Kamenjak-1965 Zagreb), drugi puta vjenčan

1903 sa

Marijom Polić (1881-1908 Kamenjak) iz Hreljina i njihova kći

Marija (1904 Kamenjak –1908 Kamenjak)

Čebuhar Rude (1910 Kamenjak-1999 Zagreb) sin Vinka-Rudolfa i Zvanke

Mavrinac, vjenčan 1933 sa ženom

Vicenca rođ. Broznić (Šimunetićeva) (1913Cernik-1994 Zagreb) iz Sobolih, i sin

Ivan (1934 Kamenjak-1934 Kamenjak)

Ivanka, Dragica (1936) iz knjige br. III str. 54 Stališ duša Čavle

Dušan (1939 Kamenjak)

Branka (1947 Zagreb)

Vinko Rudolf Čebuhar oženio se 1903 god. sa ženom Marijom Polić iz Hreljina koja je zajedno sa njihovom kćerkom Marijom umrla 1908 god. na Kamenjaku od crne kuge. Kao udovac on se ponovno oženio Zvankom Mavrinac. Iz tog braka rodio se sin Rude Rudolf koji se 1933 god. vjenčao sa Vicencom rođ. Broznić iz Sobola 3. U tom braku troje starije djece rođeno je na Kamenjaku do početka II sv. rata. Rude je kao stolarski majstor neko vrijeme radio na Bošketu. U ratnim stradanjima ni ova obitelj nije pošteđena. Talijani su podminirali ovu kuću a njih otjerali u internaciju u logor u Italiji. Rude nakon rata odlazi u Zagreb kasnije k njemu dolazi i supruga. Njegov otac Vinko Rudolf nakon smrti žene Zvanke odlazi živjeti k njima u Zagreb gdje je 1965 god. umro u 87 god. života. Tamo danas žive djeca njegovog sina Ruda i njihovi potomci. I nakon preseljenja u Zagreb Čebuharova obitelj povremeno dolazi na Kamenjak gdje su izgradili novu malu kućicu. Pokojni Rude Čebuhar često je običavao govoriti: Kamenjak će živet za vavik s nami i va nami.

Na Kamenjaku je živio i

Ivan Čebuhar (1811 Fužine-1875 Kamenjak) sa ženom

Margaretom Tomac (1812 Fužine-1858 Kamenjak), i kćerkom

Anom (1834 Fužine-1912 Kamenjak).

Kamenjak kućni broj 4 upisan je:

Makse Čebuhar udovac (1854 Kamenjak-1916 Čavle) i

Blaž Čebuhar (1843-1907).

U knjizi 3, strana 54, Stališ duša Čavle, upisan je:

Ivan Čebuhar (1881-1963), sin Maksov i Terezijin.

Čebuhar Marija 1900 godine kumuje djetetu Drago, Tito.

Ivan Čebuhar Maksov stekao je 1919 god. titulu Dr. prava nakon završenih studija u Zagrebu gdje je otvorio prvu advokaturu. Imao je kuću u Mesničkoj ulici u Zagrebu.

U toj kući živjela je i njegova sestra Marija Čebuhar, uspješna pijanistica koja je završila Muziči konzervatorij u Londonu gdje je dugo godina i živjela. Kasnije je Ivan Čebuhar otvorio advokaturu u Rijeci i Čavlima gdje je ostao živjeti do smrti. Jedan ogranak te obitelji živio je u Cerniku i donedavno na Čavlima (pok. Ivanka kćerka pok. Dr. Ivana Čebuhar). Fran Čebuhar nonić i Makse Čebuhar otac doktora Ivana Čebuhara bili su vrlo aktivni članovi društvenog života na Čavlima a uživali su i veliki ugled mještana tako da su svojevremeno obnašali i dužnost pučkih sudaca. Mnogi članovi iz obitelji Čebuhar bavili su se trgovinom, ugostiteljstvom, veleprodajom drva i vina te su stekavši znatnu imovinu školovali svoju djecu na visokim školama.

Prema knjizi 1 Stališ duša župe Grobnik iz 1850 godine upisano je da su šumari obitelji kneza Thurn-Taxis, koji su 1872 kupili u bescjenje od dioničkog društva Lujzinske ceste nekoliko štacija, na Kamenjaku živjeli i službovali slijedeći;

Prvi kneževski šumar

Stephan sa ocem Antonom i majkom Frankom rođ. Turina i kćerkom

Ernestom, koja je otputovala 1910 godine u Ameriku radi vjenčanja sa

Ernestom iz Drastina, te kćerkicom

Fanicom i sinom

Antonom rođenim u Crnom Lugu (1881- ? ), vjenčanim 1911 za

Anu rođ. Štajduhar (1884- ? ) u Klani.

Drugi kneževski šumar

Ferdinand Zecha (1879- ? ) vjenčan 1912 za

Alojziju Pintar iz Srednjeg Jarka-Lokve, Crni Lug.

Treći kneževski šumar

Ivan Sušterčić (1881- ? ) iz Radmansdorfa kod Ljubljane, Gornja Kranjska,

vjenčan 1912 sa

Matildom Moletz (1891- ? ) u Brodu na Kupi nastanjeni u Luže-Češka, sa sinom

Dušanom (1913- ? ).

Četvrti kneževski šumar

Milan Raspor sa suprugom

Dragutinom i sinom

Milanom (1913- ?)

Oko 1850 godine Jakov Linić-Fradelić otvorio je krčmu i konačište za kirijaše na Kamenjaku.

U knjizi 2 Staliž duša župe Grobnik piše da na Kamenjaku kućni broj 2, živi

Širola Tonka udovica, rođena Linić Franova (1842- ? ) vjenčana 1864, sa djecom

Marija (1868-1910),

Zvana (1870-1889),

Josip (1875- ? ),

Paškva (1877-1903).

Tonka Širola rođ. Linić Franova u rodbinskoj je vezi sa Jakovom Linić-Fradelićem. Koji se prvi od Linića nastanio na Kamenjaku nije razvidno iako su živjeli na istom kućnom broju.

Nakon osnivanja novih dviju župa na Grobniku 1879 godine Cerniške i Jelenske crkvena uprava dijeli se na tri župe tako da selo Kamenjak sa desne strane Lujzijane potpada pod župu Cernik a sa lijeve strane pod Grad Grobnik.

U knjizi 3 Stališ duša Grobnik na str. 314 na kućnom broju Kamenjak 2 upisani su

Hlača Josip, Stipanov Fradelić (1872 Kamenjak- 1960 Jelenje) vjenčan 1900 za

Mariju rođenu Širola (1875- ? ) njihova djeca

Marijana (1900- ? ) vjenčana 1923 god za Brnelića iz Jelenja

Antonia (1902-1970) vjenčana 1933 za Sroka iz Sv. Mateja

Štefa (1904-1944) vjenčana za Antona Žagar Antonovog

iz Kamenjaka

Slava (1906-1937)

Josip (1912-1945) vjenčan 1934 sa

Evom Pintar (1915-1944) iz Crnog Luga i njihova djeca

Stjepan (1934)

Anton (1936)

Velimir (1938)

Josip (1944).

Štefa i Anton Žagar sa djecom

Marija (1934)

Josip, Pepić (1936-1983)

Obitelj Hlača: Josip-Fradelić, kćerka Slava, stara majka, supruga Marija, kćerka Štefa i sin Josip

Nekoliko crtica iz života obitelji Hlača:

Josip Hlača-Fradelić kao najstariji mještanin Kamenjaka obavljao je obred blagoslova hrane na Uskrs na ''velon zidu'', koji je sagrađen za zaštitu putnika od vjetra a nalazi se na rubu zapadnog djela gdje završava polje Kamenjaka sa kojeg se vidi crkva Sv. Filipa i Jakova u Gradu Grobniku, po naputku svećenika.

Među narodom postoji vjerovanje tko na Uskrs dođe sa blagoslovljenom hranom iz crkve prvi kući imat će bogat urod, a tko zadnji neće mu roditi zemlja. Pošto je Kamenjak udaljen 15 kilometara od najbliže crkve nije bilo moguće brzo se vratiti kući tako da je najstariji član mjesta vršio blagoslov hrane. Kada su crkvena zvona oglasila kraj mise Josip je uz molitvu blagoslovio hranu i odnio kući gdje su svi zajedno blagovali a kasnije bi odlazili pješke na veliku misu u Cernik ili Grad Grobnik kamo je već koja obitelj potpadala.

Josip Hlača-Fradelić početkom XX st. zaposlio se u tvornici papira u Rijeci. 17 godina pješke je odlazio na posao i nikada nije zakasnio ni izostao. Dolazio je najprvi. Jednom zgodom neki Kastavac kojem je zasmetala Josipova točnost primio ga je za ramena, prodrmao ga i rekao: ''Vražji Gromičane od česa si da moreš vaviki najprvi doć vrag zna od kud.'' Josip muj odgovoril: ''Od onoga san od česa si i ti samo ča ja iman puno voje i pet mićišne dice.''

Antonija Hlača Josipova kao djevojka svakodnevno je kalesinom odvozila mlijeko iz Kamenjaka na Sušak gdje ga je prodavala.

Josip Hlača Josipov bio je prvi šofer sa vlastitim automobilom na Kamenjaku.

Velika nesreća zadesila je obitelj Hlača kada su Nijemci iznenada jedne noći upali u kuću i zatekli partizane pri jelu. Ispraznili su staru kuću Josipa Hlače i tamo ispitivali zatočene partizane i sina Josipa. Tu su mučeni nakon čega su otpremljeni u zloglasni nacistički logor Dahau iz kojeg se je nakon oslobođenja živ vratio samo, danas pokojni, Stipić Edovar iz Podhuma koji je ispričao o tragičnim sudbinama svojih drugova. Kuće obitelji Hlača kao i kuća njihovog zeta opljačkane su i spaljene. Kratko vrijeme poslije toga Josipovu kćerku Štefu i nevjestu Evu na šumskom putu, točnije ''gornjem prišcu'' ispod Kamenjaka sustigli su dvojica ustaša koji su ih opljačkali uzeli im zlatninu i nakon toga u Štefu ispalili tri metka. Štefa je iskrvarila i odmah umrla a Evu su masakrirali pa prostrijelili sa pet metaka. U takvom stanju živjela je još tri dana.

Svojom krvlju napisala je pismo o tome što ih je zadesilo.

Bila je to tragedija u kojoj je šestero malodobne djece ostalo bez roditelja. Brigu o djeci preuzela je Evina sestra Marija. Uložila je mnogo truda dok su se djeca osamostalila i poženila. Kako su se svi raselili za poslom nakon smrti pokojnog Josipa Hlače Fradelića i gospođa Marija Pintar preselila je u Cernik. Tako je okrenut zadnji put ključ u bravi na imanju sa tri kuće u kojima su živjele tri generacije obitelji Hlača.

Na Kamenjaku kućni br.5 koji spada i nakon 1879 godine pod Grobničku župu upisana je obitelj Žagar. Prezime Žagar dolazi od Slovenske riječi žaga- pila. Žagari su privučeni gradnjom Lujzinske ceste doselili na Kamenjak. Ranije su živjeli u većoj obiteljskoj družini u Osilnici odakle su krenuli za poslom put Gorskog Kotara i Prekmurja. Druga skupina Žagara doselila je iz Kočevja i zaposlila se u šumama i na pilanama u Crnom Lugu, Mrzloj Vodici i Lokvama.

Jakov Žagar-Japa (1833 Lokve-1916 Kamenjak), sin je

Michaela Žagar(Miha) (1809-1882) i

Katarine Bolf (1802-1884), koji se vjenčao 1852 za

Anu Čebuhar (1834 Fužine-1912 Kamenjak), kćerku

Ivana, Janeza, Blažovog Čebuhara (1811 Fužine- 1875 Kamenjak) i

Margarete Tomac (1812 Fužine-1859 Kamenjak).

Jedan od njihova tri sina

Anton Žagar (1855 Lokve-1932 Kamenjak)

vjenčao se 1885 godine u Crnom Lugu za

Franciku Pintar-Frana (1863 Crni Lug-1937 Kamenjak), kćerku

Stjepana Pintar (1834-1885) i

Marije Štimac (1840-1885).

Bračni par Ana rođ. Čebuhar i Jakov Žagar posjedovali su sredinom XIX st. ''Birtiju'' na Kamenjaku s konačištem za kirijaše. Po sjećanju i pripovijedanju njihovih unuka živjeli su vrlo skladno. Nakon smrti pok. Ane gostionu preuzimaju njezin sin Anton sa suprugom Francikom. Oni su imali sedmero djece. Držali su na Kamenjaku gostionicu sa konačištem i velikom štalom za odmor konja. Uz ugostiteljstvo obitelj se bavila sječom i paljenjem šume, stočarstvom i zemljoradnjom. Uza sve to veći dio ove obitelji na početku 20 stoljeća iselio je u Ameriku u potrazi za boljom zaradom. Danas su potomci obitelji Žagar brakom vezani uz osam nacionalnosti. Žive u multikulturalnoj slozi kao prava obitelj.

Česte promjene državnih granica, I. pa II. sv. rata, nova državna uređenja, poslije ratne velike inflacije sve je to silno osiromašilo pučanstvo Hrvatske.

Nakon raspada Austro-Ugarske i ulaskom Hrvatske u zajednicu SHS, Zakonom o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije, kraljevine Jugoslavije, kralj Aleksandar podijelio je zemlju po glavi stanovnika prema odredbi iz tog zakona što je izašlo 10 hektara zemlje po članu obitelji.

Nakon što je izgrađena željeznička pruga Rijeka-Zagreb i smanjen promet ljudi i roba Lujzijanom sve to nije bilo dovoljno da se nastavi život nakon spaljivanja svih obiteljskih kuća na Kamenjaku.

Ljudevit Žagar(1904 Crni Lug –1966 Rijeka), najmlađe dijete Francike i Antona, bavio se sječom šume, paljenjem ugljena i trgovinom konja. Ugljen i drva odvozili su na Sušak gdje su ih prodavali.

O težini življenja u to doba na Kamenjaku navela bi jedan primjer iz života, koji mi je pričao kao djevojčici:

Najteže je bilo 1929 godine kada je nastupilo veliko zahlađenje koje nije popuštalo. Žitelji Kamenjaka morali su svakog dana sjekirama cijepati led i otapati ga da bi napojili stoku bio je to cjelodnevni mučan posao ali najteže je bilo kada je počelo ponestajati hrane. Po nalogu svoje majke krenuo je u nabavu hrane. Omotao je gojzerice u jutene vreće i pješke otišao u Crni Lug, što je u to vrijeme bilo sasvim uobičajeno. Prenoćio je kod rođaka a ujutro kupivši vreću žutog brašna i tele krenuo istim putem natrag. Tele nije moglo hodati po visokim nanosima zaleđenog snijega pa je na kraju morao posuditi veliku ceradu na koju je položio tele i brašno i tako ih vukao čitavim putem natrag. Zima je bila nepodnošljiva. Kada je došao kući, na Kamenjak, od znoja kojim se od napora preznojavao gornji dijelovi odjeće bili su zamrznuti i pri svakom njegovom koraku proizvodili zvuk, kao da nešto zviždi. Ukućani i gosti u gostioni osjetili su strah kada je on sav bijel od mraza ušao na vrata i hodajući da izjednači temperaturu ekstremnih dijelova tijela, proizvodio zvižduk zatvorenih usta. Ustvari, zvuk su proizvodile smrznute nogavice na hlačama pri kretanju. Mislili su da je ušao duh u kuću. Kada je to pričao, smijao se, jer je on bio hrabar čovjek, pravi Goranin, koji je znao o čemu se radi jer je gotovo svakodnevno po raznim nevremenima boravio u šumi i nikada se baš ničega nije uplašilo.

Pričao je, kada su znali da je netko strašljiv namjerno bi izmišljali zastrašujuće priče o vilama i duhovima od kojih su neki ostajali kao paralizirani ili bi bježali prije mraka cestom prema Grobniku da ih ne zateče noć u planinama.

Mladići iz Kamenjaka odlazili su nedjeljom zbog plesa i zabave na Vranu ili na Čavle. U to vrijeme ples je počinjao popodne i završavao oko devetnaest sati. Muzičari su svirali na tamburicama, frulicama i mihu. Navodno, je udaranje cipela o drveni pod nadjačavalo zvuk muzike i ljudi bi plesali više po taktu udaranja nogu (štropanja) nego muzike.

Nakon II sv. rata obitelj Žagar iselila je iz Kamenjaka.

Godine 1969,

Žagar Josip-Pepić (1936 Kamenjak-1983 Kamenjak), sin

Antona (1901-1945)

Antonovoga (1855-1932) i

Štefe rođ. Hlača (1904-1944),izgradio je novu kuću na Kamenjaku i otvorio gostionicu kojom je nastavio obiteljsku tradiciju poslovanja. Danas tamo živi i drži gostionicu njegova udovica

Fanika Žagar (1950) sa svojom djecom

Žarkom (1971) i

Željka (1972).

To je danas jedina i posljednja obitelj koja ima stalno mjesto boravka na Kamenjaku. U njihovu gostionicu i danas rado dolaze planinari, izletnici, lovci i putnici. Osim obitelji Žagar povremeno tu dolaze i članovi obitelji Čebuhar iz Zagreba, i Hlača iz Donjeg Jelenja. Lijepo je znati da na Kamenjaku još i danas ima života.

U knjizi br. 2 Stališ duša Grobnik str.6 upisani su

Anton Linić-Tončak (1864- ? ) i žena

Roža rođena Župančić i njihova djeca

Josipa Jelena (1911- ? )

Franjo (1914- ? )

Anton (1917- ? )

U knjizi Imenik općinski zavičajnik, upravne općine Čavle iz 1903 godine na strani 28,iza sela Sobola, pod zaseok Kamenjak, upisani su:

Linić Augustin (1851- ? ), njegova žena

Franka (1852- ? ), njihov sin

Ivan (1909- ? )

Linić Josip Franov (1845- ? )

Linić Vicko (1841- ? ), njegova žena

Vicka (1836- ? ), njihov sin

Danijel (1880- ? ), njegova žena

Karolina (1882- ? ), njihova djeca

Karolina (1902- ? )

Anton (1903- ? )

Danijel (1906- ? )

Josip (1908- ? )

Dragica (1911- ? )

Kada je ova obitelj iselila iz Kamenjaka, neizvjesno je.

Općenito, prezime Linić prastaro je Grobničko prezime koje vuče korijene iz Podrvnja a spominje se na početku XVI stoljeća. Kroz generacije obitelj Linić iznjedrila je mnoge poznate osobe; svećenika, pravnika, pisaca , novinara, sudaca, službenika, zanatlija i obrtnika.

Spominje se da je 1850 godine Jakov Linić Fradelić otvorio ''Krčmu'' i konačište za kirijaše na Kamenjaku.

Prema knjigama to je bio prvi Linić koji je došao živjeti na Kamenjak. Iz Kamenjaka Linići-Tončakovi iselili su najprije u Dragu a kasnije u Svilno gdje i danas žive njihovi potomci.

U knjizi Matica krštenih Cernik od 1900 do 1948 godine na strani 110/287 na kućnom broju Kamenjak 2 upisana je obitelj

Raspor Makse, i njegova žena

Dragutina Kovačić, njihova kći

Djurđica (1919- ? ),čiji su svjedoci na krštenju Marija Pintar i Cvijetko Štiglić.

Knjiga broj 3 Stališ duša Čavle Buzdohanj na strani 12 upisana je iz Kamenjaka obitelj Štiglić.

Štiglić Mato (1870-1945) i žena mu

Marija Kamenar i njihov sin

Cvetko Rudolf (1900-1965 u Francuskoj) čiji su kumovi na krštenju

Makso Štiglić

i Nada Sablić, čija je žena

Marija rođ. Rožić (1900-19869) i njihova djeca

Milivoj (1920-2000)

Živka (1922)

Fanica (1923-1938)

Jož (1925)

Emica (1932)

Štiglić Mato i njegova žena imali su prizemnu kamenu kućicu, kakve su se gradile početkom XIX st. u kojoj su držali gostionicu. Nakon I sv. rata Mate je otišao ''trbuhom za kruhom'' u Francusku gdje je i umro. Ta kuća izgorjela je od udara groma u sjenik. Veću kamenu kuću izgradili su tu 1925 god. gdje je njihov sin Cvijetko sa ženom Marijom držao ''Oštariju''. Tokom II sv. rata pola prostora u kući koristili su partizani kao skladište lijekova. Jednog dana došlo je nekoliko partizana sa doktorom Kostrenčićem i na brzinu počeli su skupljat lijekove i odnosit. Ukućanima je bila čudna ta iznenadna i silna žurba pa je gospođa Živka Štiglić upitala doktora: Dali možda dolaze neprijatelji? Doktor je odgovorio: Ma kakvi neprijatelji šta je vama. Pokupili su lijekove i žurno napustili Kamenjak. Vrlo kratko iza toga došli su Nijemci u kuću i bez riječi počeli pretraživati. U podrumu su našli skriveno oružje o kojem ukućani nisu znali ništa. Kada su Nijemci iznijeli municiju van iz kuće jedan je vojnik otišao na tavan i zapalio sjenik, bez upozorenja, nakon čega su otišli. Kada su Štiglićevi osjetili miris paljevine već je cijelo krovište bilo u plamenu. Uspjeli su samo izaći van iz kuće. Ostali su na cesti bez ičega. Iz požara nisu spasili baš ništa.

Kada su bez ičega došli na Grobnik, nakon što im je sve spaljeno obitelj Dondulova i Panjova iz Čavala pomogli su im u prvim danima dok se nisu smjestili u podstanarstvo.

Obitelj Štiglić bila je poznata po svojoj dobroti i velikodušnosti. Svi stariji ljudi sjećaju se pokojne gospođe Marije koja je imala 4 krave i nikada nije prodala ni kapi mlijeka ali je ponudila svakog pješaka i kosca mlijekom. Kod njih su se svi snabdijevali pitkom vodom koje u to vrijeme nije bilo dostatno u planinama. Siromašniji Grobničani dolazili su sa ''karetom'' skupljat suharke ''šušanj'' ili ljekovito bilje i svi su dobili besplatno mlijeka a mogli su uzeti i vode iz ''šterne'' koliko su trebali.

Neko vrijeme na Kamenjaku su živjeli i lugari sa Platka pa su upisani

Josip Grgurić i žena mu

Marija rođ. Lisac, i kćerka

Francika (1900- ? ) čiji su kumovi Fanika i Šimun Fank, vjenčan 1932

godine sa Marijom Štajduhar iz Koprivnice

Josip Dragutin (1904- ? ) od oca Josipa Grgurić i majke Franjice Manze.Kasnije je šumski ured preseljen na Gornje Jelenje a šumari su razmješteni na terenu živjeli u zgradama koje je prema potrebi izgradio šumski ured.

Po pričanju Živke Štiglić početkom 1944 god. prije spaljivanja Kamenjaka tamo su živjeli:

Čebuhar Vicka

Čebuhar Rude koji je bio cestar

obitelj Hlača

Kurelc lugar iz Platka koji je stanovao u kući Rudolfa Čebuhara

Raspor Milan, ranije kneževski lugar i njegova žena Dragutina i sin Milan

Širola Tonka

obitelj Štiglić

Žagar Anton, Ivan i Miha.

Nakon što je Kamenjak spaljen na Belu Nediju 1944 god. ostali su tamo živjeti preživjeli članovi obitelji Hlača koji su držali gostionicu i mini farmu krava. Neko vrijeme tu je živjela još i Vicka Čebuhar (Šimunetićeva) nevjesta Rudolfova. Kasnije su se svi raselili i jedno vrijeme Kamenjak nije imao stalnih žitelja.

Žagar Josip-Pepić Antonov, pomorac, sagradio je 1969 god. novu kuću i nastanio se na Kamenjaku gdje je zasnovao obitelj i otvorio gostionicu.

Danas sjenokoše i pašnjaci polako zarastaju šumom koja ih polako smanjuje i preuzima. Kamenje sa ruševina obiteljskih kuća pa čak i velike šterne u koju voda dolazi iz izvora Čabarskih brdina, a služila je kao rezerva vode bivše JNA, polako se krade i odvozi.

Dali postoji mogućnost da se nekim programom seoskog ili gorskog turizma Kamenjak održi u životu? Pitanje je vrlo izazovno za mlade koji vuču korijene iz Kamenjaka. Novi autoput koji se nakon 30 god. počeo nadograđivati od Kikovice prema Karlovcu promijenio je smjer i zaobišao mnoga mjesta uz staru Lujzianu pa tako i Kamenjak. Kikovica kao zaseok nestala je, pitanje je do kada će biti života na Kamenjaku.